ŠKVADRA: Oni su mladi, obrazovani i ostaju u Hrvatskoj
Upoznali su se tijekom studija suvremenog plesa pri ADU i odlučili ostati zajedno. Odvažili su se napraviti što nitko prije njih na ADU nije, osnovati vlastiti kolektiv – Škvadru i okrenuti stvari u svoju korist. Oni su mladi na kojima svijet ostaje i dokaz da se uz ljubav i predani rad može sve što se naumi
Kako započeti priču o ekipi mladih profesionalaca koji svojim neumornim radom pomiču brda? Vjerojatno od početka. Pred četiri se godine osmero nepoznatih ljudi – sedam žena i jedan momak – prvi put našlo u isto vrijeme na istom mjestu. Bio je to prijemni za studij suvremenog plesa pri ADU. Ondje su proveli tri vrlo intenzivne godine tijekom kojih su imali prilike upoznati sve ono najbolje i najgore što u sebi nose. Svatko tko je ikad sudjelovao u nekom umjetničkom procesu dobro zna koliko je nemoguće sakriti se jednom kad se sve ogoli. Carevo novo ruho radna je uniforma svakog umjetnika. I to s dobrim razlogom.
I zatim su te tri godine prošle, a njima se nije stajalo sa zajedničkim radom. Odlučili su učiniti nešto što nitko nikad prije njih na Akademiji nije. Umjesto da se poput rakove djece rastrče po inozemstvu stvarajući umjetnost po različitim ansamblima, oni su odlučili ostati zajedno. Osnovali su svoj vlastiti kolektiv, Škvadru. Ciljeva su imali nekoliko. Prvo, htjeli su nastaviti istraživati zajedno. Tijekom svog formalnog obrazovanja shvatili su da zajedno, svim razlikama unatoč, sjajno funkcioniraju. Svatko od njih drugačije pristupa poslu, donosi na stol drugačije ideje. Shvatili su da tako, jedni od drugih, mogu najviše naučiti.
To nas dovodi do druge važne karakteristike prema kojoj se Škvadra razlikuje od ostatka sudionika domaće plesne scene. Svu odgovornost dijele ravnopravno. To znači da ni u kom trenutku ne postoji netko tko vodi glavnu riječ. Sve se odvija demokratski. Izmjenjuju se kao koreografi, a kao plesači sudjeluju u projektima koji im se hoće. Zasad to prilično dobro funkcionira. Otvoreni su za ideje, spremni na konstruktivnu kritiku, imuni na mušice. Ukratko, još uvijek prilično uspješno izbjegavaju razorni metak demokracije na djelu. Posvađali su se samo jednom, smiju se, i to ne vlastitom krivicom. Tjednima su bili zatočeni na sjeveru Švedske, izolacija je učinila svoje.
Škvadra uvijek nastupa kolektivno. Bez obzira tko od njih istupao u javnost, a istovremeno svi govoriti ne mogu budući da se sastoje od osam pari nogu, govori u ime svih. Jedinstvo je temeljni princip njihove suradnje. Dok se ne dogovore što će i kako će, ne izlaze iz dvorane.
Ono čemu se mnogi njihovi kolege sa scene čude činjenica je da su svi nakon završene Akademije ostali ovdje. U nas je, naime, ustaljena praksa da mladi plesači po iskustvo hrle van. Za to postoji niz razloga. Avanturistički duh je možda jedan od njih, ali važniji od njega je možda ipak taj što se mladim umjetnicima na našoj sceni rijetko pruža prilika. Škvadra to kroz svoj projekt mijenja. Sami si stvaraju prilike i uvjete za rad. Odlučni u naumu da se i u Hrvatskoj može uspjeti, ne daju se smesti komentarima. Neki su od njih čak i bili vani pa znaju što to znači. Nigdje nije bolje, što se prilika tiče. Ovdje barem imaju jedni druge. A ako se netko od njih i zaželi bijeloga svijeta, vrata su mu širom otvorena. Podršku će uvijek imati, a sigurni su da će im se jednom opet i vratiti. Bogatiji za nova znanja i iskustva koja će potom podijeliti s njima pa će na kraju od svega najviše profitirati čitav kolektiv.
I još jedna stvar, kad smo već kod vrijednosti prema kojima se ravnaju. U Škvadri ne vjeruju u ljubomoru niti konkurenciju. Svoje kolege i kolegice svesrdno podržavaju. Ne zamaraju se time što netko može više dignuti nogu ili bolje izvesti piruetu. Ljepota suvremenog plesa krije se u istraživanju pokreta i tijela. Nijedan pokret nije vrjedniji od drugoga niti je jedan pristup točniji od drugoga. Svaki pravi suvremeni plesač uživa u činjenici što stalno može graditi svoj vokabular kroz koji će onda promišljati ideje koje ga more. I uživati u rješenjima koja su pronašli njihovi kolege. Mjesta ima za sve. Piše: tportal
Mario Strinavić
