Sjećanje na Josipa Jovića: ‘Rekao je da netko treba braniti domovinu. Bio sam ponosan’
Pripadnici MUP-a krenuli su prema hotelu Jezero. Kolonu su iz zasjede napali srpski pobunjenici. Sukob je trajao nekoliko sati, a onda pri samom kraju akcije, Josipa je pogodio metak
On je za mene bio i ostao moj veliki, stariji brat, spremno kaže Tomislav Jović na spomen imena Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog redarstvenika. Pišu 24sata
On je prije točno 30 godina, 31. ožujka 1991., u osvit Uskrsa, položio svoj mladi život na oltar domovine u redarstvenoj akciji “Plitvice”.
– A bile su mu tek 22 godine – prisjeća se Tomislav toga Krvavog Uskrsa ratne 1991.
– Bio sam još dijete, petnaestogodišnjak, Josip je otišao s riječima kako netko treba braniti domovinu i s puškom u ruci. Put Zagreba. Tad sam bio ponosan na svog brata, baš kao i danas. Vijesti su svakodnevno javljale o napadima JNA i paravojnih srpskih formacija na domovinu. Zašto je s tolikom zebnjom, tek mi je poslije godinama postalo jasno, pokojna majka Marija osluškivala svaku vijest. Kao da je slutila da se Josip neće vratiti, a nije ga mogla odgovoriti. Bilo je to nešto u njemu jače i od majčinih molitvi da ne ide. A ja tada dijete, nisam puno toga razumio. Samo sam bio ponosan na svog brata Josipa, koji je s puškom u ruci otišao braniti ono najsvetije, domovinu – govori nam Tomislav.
Josipa je metak pogodio izvan pancirke
Josip je rođen u Aržanu. Otac Filip i majka Marija uz Josipa imaju još četvero djece – Tomislava, Mirnu, Franku i Anitu. Osnovnu školu, koja danas nosi njegovo ime, završio je u Aržanu, gdje je stalno živio do odlaska. U kolovozu 1990. priključio se jedinici za specijalne namjene MUP-a Rakitje. Bio je na terenu u Pakracu i Petrinji, a potom su išli na Plitvice. Bio je to odgovor hrvatske policije na zauzimanje tog nacionalnog parka i blokiranje državne ceste D1, koja je spajala sjever i jug zemlje.
Pripadnici MUP-a krenuli su glavnom prometnicom prema hotelu Jezero. Tad su kolonu vozila hrvatske policije iz zasjede napali srpski pobunjenici. Sukob je trajao nekoliko sati, a otpor neprijatelja, dubok snijeg i gusta magla otežavali su proboj naših postrojbi. I onda pri samom kraju akcije, kako su to ispričali njegovi suborci, Josipa je pogodio metak.
Srpske paravojne formacije i domaći pobunjenici zapucali su iz pošte, devet policajaca je ranjeno, a Josipa, koji je nosio pancirku, metak je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Unatoč intervenciji preminuo je prije dolaska u bolnicu.
– Svaki smo dan slušali vijesti. Bilo je tako i tog Uskrsa kad su na vijestima javili tužnu vijest o borbama na Plitvicama u kojima su ranjeni hrvatski redarstvenici, a jedan, rekli su inicijale J. J., iz Imotskog, je poginuo. Znali smo odmah da je to Josip. Nismo dugo čekali jer su nam odmah javili i došli k nama kući s tužnom vijesti. Tuga, jad i bol zavladali su u našoj kući. Tisuće ljudi došle su oprostiti se od Josipa – prisjeća se Tomislav.
Otac je umro sedam godina poslije Josipove pogibije. Majka Marija živjela je s boli. U njenom oku uvijek je iskrila suza. Nije mogla zatomiti bol za svojim Josipom. Znala je u razgovoru, poglavito u vrijeme tužne obljetnice, posebno teško proživljavati tu tragediju. Bila je to hrabra žena u crnini s krunicom u ruci. Umrla je u 75. godini, prije pet godina.
– Nije srce moglo više izdržati, oslabjelo od tuge i bola. Ma sve nas je majka voljela, i mene i sestre, našu djecu, posebno mog sina, koji nosi ime Josip kao i moj pokojni brat. Moj sin je sad u Hrvatskoj vojsci. Želio je krenuti stričevim stopama – kaže Tomislav. Jučer su ministar Medved, Josipov brat Tomislav, župan Blaženko Boban i Božo Čubić, načelnik općine Cista Provo, položili kamen temeljac za Memorijalni centar “Josip Jović”. Gradit će ga tri godine.