Na današnji dan poginuo je Predrag Štrbac pripadnik 121. brigade Hrvatske vojske.
Na današnji dan 1991. godine pri granatiranju Nove Gradiške stradao je heroj Domovinskog rata Predrag Štrbac. Predrag se rodio u Novoj Gradišci 1970. godine. Ondje je završio osnovnu, a zatim i srednju elektrotehničku školu. Još kao dječak zaljubio se u nogomet te je odmalena igrao u nogometnom klubu „TANG“ koji je tada bio najbolji u gradu. S njime je postigao značajne uspjehe na raznim natjecanjima, a u njemu je igrao zajedno s mnogim nogometašima koji su kasnije ostvarili zavidne karijere, poput Gorana Vlaovića i Milana Rapaića. Kao mladić bio je omiljen u društvu s kojim je prošao razne zgode i nezgode. Njegov prijatelj Tomislav Abramović prisjeća se nezaboravnog zimovanja 80-ih na Strmcu, omiljenom izletištu novogradiškog kraja: „Jedne zime, bili smo gore na Strmcu i jedan je prijatelj slučajno zaključao Predraga u jednu prostoriju. Mi to nismo znali, a kada smo shvatili Predrag je već neko vrijeme bio zarobljen ondje, bez grijanja usred zime. Nismo imali ključ, nego smo morali naći bravara da obije bravu, a bio je vikend i to je potrajalo. Na koncu, nakon dva dana uspjelo smo ga osloboditi.“ Nogometnu karijeru prekinuo je 1989. poziv u vojsku, no po povratku iz JNA ostaje u sportu te upisuje Kineziološki fakultet u Zagrebu. Otac, Bogdan Štrbac, radio je u miliciji i pred rat je otišao u mirovinu, a u ratu je ostao lojalan novoj vlasti. U ljeto 1991. godine Predrag je otišao raditi u Njemačku: „Između prve i druge godine faksa otišao je raditi sezonu u Njemačku, a kada je čuo da je tu počeo pravi rat i da smo se svi mi, njegovi prijatelji prijavili u gardu, jednostavno nije mogao biti u miru.“, prisjeća se Tomislav Abramović, Predragov prijatelj od djetinjstva, a tada i suborac. Dragovoljno je u listopadu 1991. pristupio novoosnovanoj 121. novogradiškoj brigadi Hrvatske vojske. U studenom je teško ranjen u lijevu ruku od zolje na isturenom položaju u Medarskim vinogradima gdje je položaje držala njegova satnija u sastavu 2. bojne. Bilo je to dan nakon njegovog 21. rođendana kojeg u rovu nije stigao niti proslaviti. Nakon što je pušten iz bolnice prijatelji i suborci su mu odlučili doći kući gdje se oporavljao. „Prije nego što smo otišli k njemu okupljali smo se u obližnjem kafiću, kada smo došli k njemu ubrzo smo saznali da je taj kafić nekoliko minuta nakon što smo ga napustili napadnut minobacačkom vatrom sa srpskih položaja. Bile su to jedine granate koje su tog dana pale na grad. Nekoliko je ljudi ranjeno, a siguran sam da smo mi, nas desetorica Predragovih prijatelja, bili meta.“ sjeća se sreće u nesreći Tomislav Abramović i ističe kako je peta kolona bila iznimno jaka u Novoj Gradišci tijekom 1991. godine. Kako je Predragova kuća bila bez struje jer je dan ranije pred nju pala granata, njegov otac i on otišli su 1. prosinca pogledati dnevnik kod susjeda, ondje je uslijed minobacačkog napada Predrag izgubio svoj mladi život, a njegov otac Bogdan teško je ranjen. Nakon toga u bolnici je proveo 6 mjeseci i za to vrijeme nije smio saznati da je Predrag poginuo – liječnici su zabranili da mu se kaže. Tek nakon što je izašao iz bolnice saznao je da je Predrag poginuo. Predragova majka se cijelo vrijeme, dok mu je odlazila u posjet, presvlačila iz crnine u normalnu odjeću, kako ne bi niti naslutio da Predraga više nema. Predrag Štrbac posthumno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. te Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana., a predsjednik Franjo Tuđman dodijelio mu je počasni čin časničkog namjesnika Oružanih snaga RH. Njegovo ime danas stoji na spomen ploči u Kineziološkom fakultetu, a na 20. obljetnicu pogibije organiziran je memorijalni turnir u malom nogometu Predragu u čast. Na njemu su nastupili njegovi prijatelji, suborci i suigrači, među kojima i hrvatski nogometni reprezentativac Milan Rapaić.
Autor teksta: prof. Borna Marinić
M.S.
