Obilježena 444. obljetnica herojske obrane Gvozdanskog
Jučer u nedjelju 9. siječnja održan je na Gvozdanskom mimohod i misno slavlje u spomen na 444. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko od osmanlijske opsade te slavne pogibije branitelja te utvrde 13. siječnja 1578. godine. Više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske sudjelovalo je na mimohodu u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio sisački biskup Vlado Košić, a misno slavlje predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš. Događaju su nazočili i predstavnici UHBDR121.b.p.NG. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je “Plamen slobode”. Uz hodočasnike, slavlju su nazočili i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja general Josip Lucić, sisačko-moslavački župan Ivan Celjak, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga.
U vrijeme stoljetnih borbi sa Osmanlijskim carstvom, na području Sisačke biskupije, posebno značenje ima herojska obrana kaštela u Gvozdanskom. U više navrata Turci su neuspješno napadali ovu utvrdu: 1561., 1574., 1576. i zatim u jesen 1577. ponovno započinje opsada, kojoj su branitelji odolijevali do posljednjeg daha, sve do 13. siječnja 1578. godine.
“Kada su Turci 13. siječnja 1578. ujutro, nakon topničke pripreme, krenuli u juriš sa zidina se nije oglasila ni jedna puška, a već ranije tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu. Sumnjičavi Turci lagano su se približavali zidinama iščekujući svaki čas neki pucanj. Kada su pak bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam turski vojskovođa, kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.”
Antun Brađašević
